Sprint do 60 sekundi: početak nosi eksplozivnost, kraj otpornost na umor

Koliko energije u maksimalnom sprintu dolazi iz kojeg energetskog sustava i kako se taj udio mijenja kako napor traje dulje? Ova opservacijska studija (istraživači su samo mjerili pokazatelje kod sportaša, bez ikakve trenažne intervencije) pratila je udio pojedinih energetskih sustava u sprintovima do 60 sekundi. Zanimalo ih je i koji pokazatelji izvedbe najbolje objašnjavaju razlike među elitnim biciklistima na stazi.

U istraživanju je sudjelovalo 15 elitnih biciklista na stazi, svi muškarci: 11 sprinterskih specijalista i 4 specijalista za izdržljivost. Svaki je odvozio četiri maksimalna sprinta od 3, 8, 12 i 60 sekundi te obavio kardiopulmonalni test opterećenja, odnosno mjerenje disanja i potrošnje kisika uz postupno rastući napor. Doprinos triju sustava izračunat je metodom neto opskrbe energijom:

alaktatnog, koji energiju daje brzo iz fosfokreatina u mišiću, bez stvaranja laktata,
laktatnog, odnosno anaerobne razgradnje glukoze uz nastanak laktata,
aerobnog, koji energiju proizvodi uz kisik.

Ključni zaključci:

Svaki sustav ima svoj vremenski prozor: Alaktatni sustav dominira kratkim sprintovima. U sprintu od 3 sekunde daje oko 87 % energije, od 8 sekundi oko 61 %, a od 12 sekundi oko 50 %. U naporu od 60 sekundi glavni izvor postaje laktatni sustav, s udjelom od oko 42 %.
Različiti pokazatelji odlučuju izvedbu za kratki i dugi sprint: Početak sprinta najbolje objašnjavaju živčano-mišićni pokazatelji, prije svega maksimalna snaga i anaerobna rezerva snage, tj. razlika između vršne snage u sprintu i snage koju sportaš može održati aerobno. Kako napor traje dulje, sve je važniji anaerobni radni kapacitet, odnosno ukupna količina rada koju sportaš može obaviti iznad svoje aerobne granice.
Udjeli sustava ne ovise o razini sportaša: Iako su se biciklisti znatno razlikovali u izvedbi sprinta, relativni udio pojedinih energetskih sustava bio je gotovo isti kod svih. Bolji sprinter, dakle, ne troši energiju iz drugačijeg "miksa", nego iz istog "miksa" proizvodi više snage. Autori zaključuju da anaerobna snaga pokreće izvedbu, ali joj je potrebna aerobna podrška da bi se visok intenzitet održao pod umorom.

Za rekreativca koji vozi ili trči kratke, maksimalne napore poruka je jasna: što je napor kraći, to više ovisi o eksplozivnosti, a što je dulji, to više ovisi o sposobnosti podnošenja umora. Ako vam je cilj pobjednički sprint u zadnjih desetak sekundi, prioritet su vrlo kratki, potpuno maksimalni sprintovi uz dugačak odmor. Ako vam je cilj "probiti" uspon od minute ili izdržati dugačak finiš, trebaju vam i dulji anaerobni intervali te solidna aerobna baza, koju zato ne treba izbacivati iz programa ni kad je fokus na sprintu. Nalaze ipak treba uzeti s oprezom. Uzorak je malen i usko definiran (15 elitnih muških biciklista, od kojih samo 4 fokusirani na izdržljivost), a studija pokazuje povezanosti, ne učinke treninga.

Dunst AK, Holmberg HC, Hesse C, Kowalski T, i sur. Sprint Physiology and Performance Determinants in Elite Track Cyclists. International journal of sports medicine. 2026. PMID: 41862212.